U zajedničkom saopćenju objavljenom nakon što su tri zemlje potpisale sporazum, potvrdili su da je pakt zaključen s ciljem „jačanja kolektivnog odvraćanja od bilo kakve agresije“, izričito navodeći da bi se oružani napad na bilo koju od tri zemlje smatrao napadom na sve tri.
U saopćenju je dodano da sporazum „odražava opredijeljenost tri zemlje za jačanje međusobne sigurnosti i postizanje sigurnosti, mira i stabilnosti u regiji i svijetu“, te da se odnosi na „razvoj svih aspekata odbrambene saradnje“ među njima.
Sporazum, koji je odmah dospio na naslovnice regionalnih i svjetskih medija, analitičari su predstavili kao pokušaj Rijada da uspostavi novi sigurnosni okvir s dvije velike sile muslimanskog svijeta. Iako službeni detalji još nisu objavljeni, ovdje ostaje ključno pitanje: Hoće li Saudijska Arabija ovoga puta uspjeti popuniti svoj sigurnosni vakuum ili će ova inicijativa doživjeti istu sudbinu kao njeni prethodnici?
Šta izvještaji govore o Mekanskom sporazumu?
Medijski izvještaji ukazuju na to da je trilateralni sporazum usmjeren na koordinaciju u Crvenom moru, suprotstavljanje prijetnjama jemenskog pokreta Ansarullah, jačanje odbrambenih veza i razmatranje okvira za trilateralnu sigurnosnu saradnju.
Neki politički analitičari smatraju da nakon neuspjeha ranijih vojnih koalicija Saudijska Arabija sada cilja na ograničeniji i kohezivniji blok od tri države s različitim sposobnostima. Saudijska Arabija sa svojom finansijskom snagom, Pakistan sa svojim vojnim i nuklearnim kapacitetom, te Turska sa svojom odbrambenom industrijom i operativnim sposobnostima odgovaraju takvom bloku.
Zašto Mekka?
Jedan značajan detalj jeste izbor Mekke kao mjesta održavanja razgovora, kao i moguće imenovanje sporazuma po svetom gradu. S diplomatskog stanovišta, ovaj izbor se izdvaja kao neuobičajen; većina velikih sporazuma Saudijske Arabije sa stranim vladama potpisana je u Rijadu ili Džedi, od sporazuma povezanih s ratom u Jemenu do regionalnog sporazuma s UAE-om iz 2019. godine, poznatog kao „Rijadski sporazum“, pa čak i sigurnosnog pakta s Pakistanom iz 2025. godine.
Stoga se čini da izbor Mekke kao mjesta potpisivanja sporazuma nije ni slučajan ni samo ceremonijalan. Rijad pokušava ovu inicijativu predstaviti ne samo kao sigurnosni sporazum već i kao znak približavanja najvažnijih sunitskih sila. U takvom narativu, sukob sa Sanom i Teheranom pomjera se od geopolitičkog spora s regionalnim sukobom prema diskurzivnim, identitetskim, pa čak i sektaškim tonovima, diskursu koji je godinama bio dio saudijske sigurnosne retorike. Ali stvarnost na terenu u regiji uvijek se pokazivala složenijom od takvih binarnih prikaza.
Erdoganov motiv za formiranje koalicije sa Saudijskom Arabijom
Ulazak Turske u takav projekt ne može se svesti samo na sigurnosne kalkulacije. Njena ekonomija i dalje je opterećena dvocifrenom inflacijom, urušavanjem lire i očajničkom potrebom za stranim kapitalom, a monarhije Perzijskog zaljeva, posebno Saudijska Arabija, među najvažnijim su izvorima finansiranja za Ankaru.
Ali Erdogan ima širu ambiciju, a to je pozicioniranje Turske kao odlučujuće sile u oblikovanju novog regionalnog poretka. Pozicioniranjem Ankare kao sigurnosnog pokrovitelja Rijada, prijestolnice koja se već predstavlja kao veliki brat arapskog svijeta, Turska bi mogla ojačati svoj položaj u arapskoj političkoj dinamici. Ovo je posebno pravovremeno imajući u vidu temeljnu promjenu u Siriji nakon pada Bashara al-Assada, koja je obnovila utjecaj Ankare u arapskom prostoru i otvorila novu fazu konkurencije za liderstvo u muslimanskom svijetu.
Osim politike, Crveno more i moreuz Bab el-Mandeb imaju ozbiljnu ekonomsku i geopolitičku težinu za Tursku. Značajan dio njene trgovine s Afrikom, kao i njen pristup područjima utjecaja na Rogu Afrike, odvija se kroz ovaj pomorski koridor. Kontinuirana nesigurnost duž tog plovnog puta direktno ugrožava ekonomske i strateške interese Ankare.
Ne može se zanemariti ni turska zabrinutost zbog budućeg pravca odnosa s izraelskim režimom. Posljednjih godina izraelski sigurnosni krugovi više puta su označili Tursku kao najozbiljnijeg regionalnog rivala nakon Irana, dok su izraelski zvaničnici postepeno širili svoju mrežu utjecaja i formiranja koalicija usmjerenih protiv Turske u susjednim regijama, od Centralne Azije i Kavkaza do istočnog Mediterana. Posmatrano iz te perspektive, jačanje veza sa Saudijskom Arabijom može biti dio šire strategije Ankare da produbi svoju stratešku dubinu dok se priprema za buduće dinamike.
Je li Pakistan karika koja povezuje?
Pakistan bi mogao biti najvažniji ugao ovog trougla. Tokom decenija, Islamabad je održavao svoje strateške veze s Rijadom, a istovremeno je uspostavio bliske odnose s Turskom. Ova pozicija daje nekim političkim analitičarima razlog da Pakistan označe kao vjerovatnu kariku koja povezuje Rijad i Ankaru.
Ali iskustvo iz prošle godine otvara neugodna pitanja. Odbrambeni i nuklearni sporazum o saradnji potpisan između Rijada i Islamabada trebao je ojačati saudijsko odvraćanje i poslati jasnu poruku da će svaka prijetnja arapskom kraljevstvu izazvati odgovor njegovih saveznika.
Ipak, ni tokom krize u vezi s Hormuškim moreuzom, niti u aktuelnom valu pomorskih napada Hutija na saudijske ciljeve, Pakistan nije pružio sigurnosnu ulogu na koju je Rijad računao. Islamabad, opterećen unutrašnjim pritiscima, vlastitim odnosima s Iranom, ekonomskim ograničenjima i dubokom nevoljkošću da se direktno upliće u regionalne sukobe, odlučio je ostati po strani od bilo kakve aktivne vojne uloge.
Može li Turska popuniti mjesto Pakistana?
Ovo je pitanje koje sada stoji pred Rijadom. Za razliku od Pakistana, Turska ima značajno operativno iskustvo i sposobnost izvoza vojne opreme, ali je li spremna saudijsku sigurnost učiniti dijelom svojih strateških odgovornosti?
Stvarnost je dvostruka. Prvo, uprkos ogromnom godišnjem odbrambenom budžetu Saudijske Arabije od 80 milijardi dolara, koji je bez premca u regiji, i njenom neograničenom pristupu zapadnim arsenalima, uključujući sisteme THAAD i Patriot, napredne američke i evropske borbene avione četvrte i četvrte generacije plus, rakete presretače i drugo, Turska jednostavno ne nudi vrstu vojne sposobnosti koja bi suštinski promijenila odnos snaga na bojnom polju za Rijad. Čak ni Ankara, sa vlastitom odbrambenom industrijom, ne može parirati tom nivou zapadne vatrene moći.
Drugo, cijena takve obaveze za Ankaru bila bi previsoka. Direktna konfrontacija s Hutijima ili otvoreno svrstavanje protiv Irana moglo bi proširiti prijetnje turskim interesima širom Crvenog mora, Iraka, Sirije, pa čak i Kavkaza. Povrh toga, turska javnost bi takav savez uglavnom pozdravila samo ako bi bio predstavljen kao savez protiv izraelskog režima kao okupacijske sile i njegove regionalne destabilizacije, a ne protiv potlačenog naroda Jemena koji podržava Palestinu.
Izazovi pakta: Zašto ga nije lako provesti?
Čak i uz naglašavanje međusobnih odbrambenih garancija, Mekanski sporazum suočava se s ozbiljnim preprekama u provedbi.
Prvo, historijsko rivalstvo između Saudijske Arabije i Turske oko liderstva u muslimanskom svijetu ostaje neriješeno. Sporovi oko Muslimanskog bratstva, katarske krize, pitanja Sirije i Libije, pa čak i ubistvo Jamala Khashoggija od strane Saudijske Arabije u Turskoj 2018. godine, pokazali su da nepovjerenje između dvije prijestolnice ne nestaje jednostavno nakon nekoliko ekonomskih sporazuma.
Drugo, Pakistan nema mnogo apetita za žrtvovanje svog uravnoteženog odnosa s Iranom na oltaru koalicije protiv Teherana. Osim što dijeli dugu granicu s Iranom, Islamabad se suočava s brojnim sigurnosnim i ekonomskim izazovima, a pridruživanje novom sigurnosnom bloku moglo bi zemlji nametnuti velike troškove.
Treće, glavna ranjivost Saudijske Arabije nije nedostatak vojnih partnera, već promjenjiva priroda ratovanja u regiji. Nedavna iskustva pokazala su da finansijska moć i napredna vojna oprema ne znače nužno i sposobnost zaštite kritične infrastrukture od asimetričnog ratovanja. Napadi Ansarullaha na naftna postrojenja, pomorske blokade i pritisak na plovne puteve predstavljaju primjer za to.
Na kraju, čak i ako tri zemlje postignu saglasnost o širokim principima saradnje, pretvaranje tog razumijevanja u efikasan odbrambeni pakt zahtijevalo bi definisanje zajedničke prijetnje, uspostavljanje jedinstvene komandne strukture, raspodjelu sigurnosnih troškova i prihvatanje međusobnih vojnih obaveza, a sve to izgleda izuzetno teško s obzirom na strateške razlike, različite prioritete i geopolitička rivalstva između Rijada, Ankare i Islamabada.
Iz svih ovih razloga, Mekanski sporazum za sada više izgleda kao politički signal, demonstracija približavanja suočenog s regionalnim sigurnosnim krizama, nego kao rođenje novog islamskog NATO-a. A hoće li se ta demonstracija pretvoriti u djelovanje na terenu, i dalje je veoma upitno.
PISjournal
Your Comment